Što znači uspjeti u životu i kako?
Za bogate ljude kaže se da su uspješni. Ne, ne gledam to tako. Mislim na uspješnost u stvarima koje nas čine sretnima. To je ono bitno. Ljubav i sreća, to je po meni ono što ljude čini uspješnima.
Da bi htjeli uspjeti u nečemu, tako i u životu, trebamo si prvo postaviti neke realne ciljeve, svaki dan ih pokušavati realizirati, malo po malo. Moj cilj trenutno je završiti školu, nakon toga se zaposliti, otići na more, uvježbati pjesme sa prijateljicom da možemo nastupiti, i još puno malih ciljeva. Oni veći bi bili jednog dana imati vlastitu obitelj, imati solidnu plaću, dovoljnu da uzdržavam obitelj, otvoriti pizzeriju, nastaviti svirati... ima ih još, no da ne nabrajam, shvatili ste poantu.
Želim puno toga, makar kad mi tata nabije na nos sve one stvari od kojih sam odustala i koje sam zeznula (a to je često), osjećam se kao neki propalitet, odlučila sam da mi je dosta toga, i da neću više odustajati od svojih ciljeva, kao od sviranja klavira i sličnih stvari/aktivnosti. A to bi i savjetovala svima, budite uporni u onome što želite, jer kad ostvarite svoj cilj, nema riječi kojima se može opisati ta sreća.
Samo je potrebno vjerovati u sebe, imati želju, volju i ljubav prema onome što radiš, a sve ostalo će doći samo od sebe, u to sam se mnogo puta i uvjerila. Kad mislim da nešto nemogu i najmanja sitnica može postati problem. Sve je simetrično pa tako i to. Treba vjerovati, graditi sebe kao osobu, ustrajati i truditi se, jer život je jedna velika borba kroz koju učimo. Za mene to znači uspjeti u životu.
Osobna iskustva tokom noći :) (snovi i ostale pojave)
Ljudi imaju razne teorije u vezi snova. Primjerice da snovi proriču budućnost, da sanjamo ono čega se bojimo, ono što želimo, da nam se javi baka ili djed, i slično. Negdje sam pročitala da su snovi zapravo odraz naše podsvijesti, da naša podsvijest vrača neke slike i zato sanjamo određene snove, koji su najčešće vezani za naš život i određene situacije iz njega.
Mislim da je to istina, jer uvijek ako mi se tokom dana desi nešto jako loše što me pogodi cijelu noć ružno sanjam, i to vrlo čudne stvari. No isto tako imam puno čudnih snova. Sanjala sam da neki čovjek ide za mnom da mi želi nešto loše, osjećaj kao da trčim kroz pustinju, odjednom drvena kućica ispred mene, imala sam neki starinski ruksak na leđima iz kojeg sam izvadila čudni i teški pištolj i tako sam u samoobrani upucala čovjeka u toj drvenoj kući i bacila ga niz liticu, nemam pojma otkuda se litica stvorila ali dobro, sjećam se samo da sam se probudila sva smušena. Baš onaj neki čudni osjećaj i lupanje srca kao da se to zaista dogodilo, osjećaj straha. Neznam da li da se brinem uopće oko toga. Ili oko svog najčeščeg sna koji je pljačkanje automata za cigarete, sokove ili slatkiše - ako netko to sanja ili zna nešto o tome neka javi u komentarima.
Uglavnom da se vratim na temu snova. Pročitala sam ponešto o lucidnom sanjanju, ako sam dobro shvatila to bi bilo svjesno sanjanje, čak je pisalo da se vrijeme u snovima može iskoristiti za učenje i slično, makar u to bas i ne vjerujem. To je tipa ono primijetiš da ti nešto nije logično, shvatiš da sanjaš i nastaviš kontrolirati situaciju kako tebi odgovara. Pokušavam to svaku večer ali mi baš i ne ide, primijetila sam da bolje pamtim snove ali nikako ne mogu kontrolirati ono što se u njima zbiva. Zanimaju me tuđa mišljenja, može u komentare ako netko ima iskustva s time? :)
Isto tako dosta puta događa mi se ona "paraliza sna". Užasno iskustvo, ne bih to nikome poželjela. Dosta mojih prijatelja mi je reklo da im se događa ista stvar. Ležiš u krevetu sve je normalno, misliš sad ću se probudit i dići iz kreveta, kad odjednom ne možeš se micati, ulažeš sav mogući napor samo da bi se pomaknuo i opet ništa. Kao da su te zalijepili za krevet u položaju u kojem jesi, a opet vidiš sve oko sebe, kažu da se treba prepustiti tome, ali mene uhvati panika užas i strah, pokušam vikati dozvati pomoć ukućana i imam osjećaj da otvaram usta ali da ne proizlazi nikakav zvuk mada se trudim vrištati. Svi mi kažu da je to normalno, ali svaki put me od toga hvata jeza skoro toliko da se bojim ponovo zaspati.
Da li se i vama dešava da se probudite par minuta prije nego vam budilica zazvoni? zanima me kako je to moguće, dali ljudi imaju taj neki mehanizam, rekli su mi da je to zbog stresa, istina mrzim kasniti bilo gdje, i uvijek mislim kako ću zaspati ili neću čuti budilicu, i to mi se dosta često dešava. Kao da me mozak sam probudi u određeno vrijeme prije nego budilica zazvoni, ili imam faze kada se nekoliko noći za redom budim npr. u 3:00 ujutro u neko određeno vrijeme tokom noći. Možda je genetski jer se i mom tati dešava ista stvar, uvijek kad pogleda usred noći na sat bude isto vrijeme. Dalo bi se o toj temi istraživati, o svim tim "noćnim" pojavama.
Znam da su snovi samo produkt naše mašte i podsvjesti, ali opet s druge strane nađem se u velikom neznanju svaki put kada o tome razmišljam, kako i zašto...
Neznam da li sam samo ja čudna osoba ili se svima to dešava? Fala bogu pa još ne mjesečarim :D
Oznake: snovi
Životinjska prava
Kućni ljubimac kao na primjer pas, nevjerojatno je stvorenje samo po sebi, lojalan je, može nam pružiti ljubav, prijateljstvo, utjehu, zabaviti nas, obraniti ili upozoriti kada netko dolazi. No kućni ljubimci su s druge strane i jako velika odgovornost, što je dobra stvar, uz njih i čovjek sam uči o izvršavanju obaveza, uzajamnoj koristi - pas tebi ljubav, a ti njemu hranu i utočište.
Trenutno nemam niti jednog kućnog ljubimca, ali htjela bi ga. Nemam ga iz razloga jer nemam dovoljno slobodnog vremena, a nebih željela da kod kuće bude sam. Zar nebi bilo lijepo da svaki put kada uđeš u kuću dočeka te jedno malo stvorenje koje je neopisivo sretno što te vidi? :) ili da se usred hladne noći stisne uz tebe na krevetu i prede?
Zanimljivo je koliko sreće u jedan dom mogu unijeti ta mala stvorenja, razmišljanje o tome me dovelo do onog suprotnog, do svih onih koji to ne cijene. Primjerice onih ljudi koji svoje životinje zlostavljaju, ili ih prije godišnjeg odmora ostave, čak i do onih odvratnih ljudi koji pate za bundama, cirkusi i slično ugrožavanje životinja. Za njih smatram da su to neodgovorni ljudi s vrlo malim osjećajem suosjećajnosti jer ne misle na životinje kao na živa bića koja imaju osjećaje, i kao na bića koja su im prije godišnjeg odmora pružala ljubav, a onda su odjednom postala teret koji se tako olako odbacuje i ostavlja na cesti.
Svaka životinja ima pravo na poštovanje, čovjekovu zaštitu, ni jedna životinja nebi se trebala tretirati kao biće bez osjećaja. Napuštanje životinja je bezdušno i ponižavajuće djelo, jer svaka životinja koju je čovjek odabrao kao svog kućnog ljubimca ima pravo na svoj životni vijek uz svog gazdu.
Ja osobno smatram da bi trebalo povećati kazne za one koji životinje zlostavljaju ili tokom godišnjeg odmora ostave na cesti. Mislim da bi to moglo funkcionirati ako bi svi kućni ljubimci bili čipirani i registrirani na vlasnika, pa ako se utvrdi da ga je vlasnik namjerno ostavio ili ugrozio njegov život, neka bude kažnjen.
Isto tako mislim da bi trebalo zabraniti veće količine posjedovanja bundi ili nekih odjevnih predmeta, ukrasa i sl. zbog kojih su beskorisno ubijene neke životinje. Čak bi možda bilo dobro na svaku bundu koja se prodaje napisati kako je napravljena, a neke bunde se dobivaju tako da se sa živih životinja trga krzno (jer ga je lakše skinuti), i takve još žive nekoliko minuta.
U vezi eksperimentiranja na životinjama, nikako to ne podržavam, pogotovo ne u svrhu nekih glupih krema, možda čak i podržavam u svrhu lijeka koji bi promjenio svijet nabolje, ali ovako kako to rade danas, prvo pretjerano je, večina tog je nepotrebna i nitko ni ne obrača pažnju na te životinje na kojima se silni pokusi izvode.
Na kraju krajeva, tko nevoli životinje, nevoli ni ljude, jer mislim da je jedan pas prvi koji će vam pokazati ljubav i iskrenu sreću kad vas vidi. Životinje su živa bića, ponekada i bolja od ljudi, zato ih treba cjeniti, poštivati njihovu slobodu i prava.
Pitanje života i smrti - eutanazija, za ili protiv?
Pravo na život, odnosno pravo na smrt?
Dakle ovako... U zadnjih par dana nisam bas previše bila posvećena blogu iz jednog meni ne baš tako dragog razloga - škola. Zadnja godina, uskrsni praznici, maturalni rad, bliži se kraj svi su u nekoj strci. No evo ga napokon.
Iz etike učili smo o jednoj temi koja je vrlo diskutabilna, imati ćemo i debatu protiv "vjernika" (druge polovice razreda koji pohađa vjeronauk) i to sve na temu eutanazije. Moja grupa s etike je afirmacijska, a vjeroučenici su negacijska. Dakle moja grupa bi trebala iznjeti što je više moguće činjenica koje bi potkrijepile našu tezu (koju za sad nemamo, još!), koja bi trebala po mom mišljenju zvučati otprilike ovako:
"Pravo da se izabere smrt" - Tu tezu mogu potkrijepiti činjenicom da se broj neizlječivih bolesnika iz Britanije koji odlaze umrijeti u švicarski kliniku za medicinski potpomognuto samoubojstvo u posljednjih godinu dana udvostručio.
Tko ima pravo odgovarati tuđim životom i o njemu odlučivati? - nitko s time se slažem, ali ipak ponekad se dogode situacije u kojima je to "potrebno", npr. za osobu koja trpi nesnosne bolove, boluje od neizlijećive bolesti, ili je pak dugo vremena u komi i nema nekih predispozicija za daljnji život nakon oporavka. Zašto nekome braniti, oduzimati mu pravo na izbor? Nitko ne postavlja pitanje da li itko ima pravo na to?
Što bi to pak bilo pravo na smrt? Najjednostavnije rečeno, to bi bilo pravo svake osobe da odlučuje u kojem će trenutku i na koji način umrijeti, naravno u onoj mjeri u kojoj je takav izbor realno moguć. Svatko ima pravo živjeti kako želi, ako svatko ima pravo i odlučiti kako će živjeti, prolaziti kroz taj život koji nam je dan, onda isto tako imamo pravo i skončati ga kada tako odlučimo.
Mišljenja su podijeljena u vezi ove teme, jer nitko ne razmišlja jednako, svi smo različiti, a po meni to je još jedan razlog iz kojeg bi se pravo na smrt trebalo omogućiti. Neka svatko može izabrati što želi.
Ako vi imate još nešto za prokomentirati, savjetovati bila bih vrlo zahvalna za pomoć i možda bih mogla iskoristiti to u debati. :)
Umjetnost beskrajna, utjeha svakodnevna
Sve što imamo i što nam znači može izblijedjeti, sve može jednom izgubiti tu neku svoju čar, na sve se možemo naviknuti i onda to postane monotono, kao da gledate isti film po ne znam koji put, kao da svaki dan ručate istu hranu. Ljudi će vas tokom života mnogo puta iznevjeriti i razočarati. Životinje nas isto mogu razočarati, vrijeme, posao, novac, ono kad nam sreća nije naklonjena i ništa neide po planu... i mnogo stvari za koje ste mislili da su savršene i da će uvijek biti tu za vas.
U umjetnosti to ne postoji. U glazbi, pisanju, slikanju, plesu, fotografiji, sportu... Toga nema. Zato što je umjetnost beskrajna. Recimo, glazba nema kraja, uvijek ima još. Barem mene osobno uvijek utješi/dovede u red na neki način. Uvijek postoji nešto što ne znam svirati, ili nešto što volim poslušati i time zaboraviti na sve brige ovog svijeta. Tako i bilo koja druga vrsta umjetnosti, ima tu moć da nas oraspoloži i da nam dopusti da u nju prenesemo svoje osjećaje i misli. I uvijek je ovdje, kad možda ništa drugo nije.
Onaj tko doista voli umjetnost, moglo bi se reći da ima ljubav i doživotnog prijatelja. Možda ne materijalno, za razgovor, ali tu ljubav koja je u nama samima, prema onome što volimo i što nas uvijek može usrećiti. Zato pišite, čitajte, svirajte, slikajte, budite kreativni, i samo nebo vam je granica.
Svi žele nešto više, tome nikad kraja.
Oduvijek me zanimao taj dio ljudskog mozga, zašto je u nama usađena potreba za svarima koje nemamo. I to ne samo materijalno, nego već i emocionalno, metereološki, naš vanjski izgled, društveni život itd... Nikad nije dobro. Tako smo programirani, a i naš mentalitet radi na principu da se konstantno na nešto žalimo.
Primjerice ovaj snijeg koji se danas ponovo obrušio na sjevernu Hrvatsku, sve nas frustrira, skoro kao i ova besparica u državi koja toj frustraciji ne pridonosi ništa dobro, a toliko smo se radovali prvom snijegu, koji btw. nije padao za Božić. -.-' Sad beskrajno žudimo za ljetom i suncem, koje kad dođe, opet ćemo se zatvarati u klimatizirane prostore, kao što sad bježimo od hladnoće, a to će se desiti čim osjetimo prvu kapljicu znoja u natiskanom smrdljivom vlaku ili tramvaju.
One banalne primjere tipa dečko, mobitel, novac, luksuz, masaža i slično ne trebam ni navoditi. Poanta je u tome da, koliko god imali nikada nećemo biti sretni, ja se ne opravdavam jer sam i sama takva, takvi smo svi više-manje.
Isto tako smatram da se taj ljudski "poremećaj" u jednu ruku može nazvati nezahvalnost ili pohlepa. Nezahvalnost prema onome što imamo. Pohlepa prema onome što želimo, unatoč svemu što imamo. Što više imamo to više želimo. Pravi primjer za to su oni koji vode ovu državu u propast već neko određeno vrijeme. U tome je problem svih nas. Ja i Vi tu ne možemo ništa, možemo jedino kao pojedinci čitajući ovaj post, barem u ovom trenutku biti zahvalni za sve ono što imamo.
Izražavanje osjećaja...
Rekla bih da svi mi ljudi imamo iste osjećaje, pod time mislim na to da osjećamo svaku pojedinu emociju jednako, naravno s razlikom u intenzitetu. Bila to ljutnja, sreća, tuga, ili bilo koja druga emocija. Bitno je to kako ih doživljavamo, isto tako kako ćemo ih interpretirati pred drugima. Kako ćemo nekome pokazati to, nekome otkriti svoje osjećaje, u određenom trenutku.
Svi smo društvena bića, koja trebaju jedni druge. Zašto smo ponekad bezosjećajni prema drugima? Smatram da je to prvenstveno, stvar osobe, zatim njegove volje da sam sa sobom tu emociju doživi kao nešto bitno ili nebitno, na koji način, a onda da ju nekome pokaže i ako je stvar neke loše emocije da ju ne "zataškava u sebi".
Ako me nešto može smetati onda je to ravnodušnost, nemar i ljudi koji su emocionalno zakržljali, od njih su gori samo oni koji drže sve u sebi. Emocije treba pokazivati, te riječi trebaju biti izgovorene, na pravi način naravno, bile one dobre ili loše. Neki se boje iznošenja, nekima se neda zamarati svojim emocijama, valjda misle, ako sam sad loše proći će i sve će sutra biti bolje, i tako ponovo i ponovo i ponovo. Naravno proći će, ali ako se uzrok lošeg osjećaja može riješiti, zašto to ostavljati tako?
Ja hvala bogu nemam takvih problema, jednostavno ih ne mogu sakriti i ponekad ako i želim prešutjeti, izlajem se. Ako mi nešto smeta kažem, ako me neko povrijedi tražim razlog za to, razgovorom pokušavam rješiti sve.
Kad bi svi bolje ispoljavali svoje emocije, rekli zašto se u kojem trenutku osjećaju baš tako, neke stvari bile puno lakše, odnosi, povjerenje, sporazumjevanje. Uvijek recite ono što mislite, ništa ne ostavljajte u sebi, pod bilo koju cijenu. Učinit čete bolje prvenstveno sebi, a sekundarno i drugima.
Kako mene drugi vide?
Danas hodajući gradom, postavila sam si baš to pitanje. Često o tome razmišljam, u vlaku, u banci, na stanici, u kafiću, na mnogo mjesta. Nije da imam neki problem, za sebe smatram da sam otvorena osoba, vedra, komunikativna, samo me zanima ponekad, kad me netko vidi, što prvo pomisli, kakva sam. Dobro? Loše?
Dragi mi je u vezi toga rekao da se oko tog uopće ne bih trebala brinuti, i zašto uopće o tome razmišljam. To i sama znam, slažem se s njim, opterećujem se glupostima... ni sama ne znam zašto, mislim da nisam jedina koja se pita isto pitanje.
Možda je to i stvar samopouzdanja, jer poznajem mnogo djevojaka, koje kad netko baci pogled na njih misle da su najljepše i najpametnije na svijetu. Mislim... tko uopće ima to pravo reći mi da ne vrijedim dovoljno? Tko me ima pravo zbog ičega osuđivati? Svatko je poseban na neki svoj način i nitko nema pravo ništa mu zabraniti ili reći u vezi toga.
Mislim da tako razmišljam jer u današnje vrijeme, često vidim ljude koji imaju u sebi mržnju, i taj neki otpor prema svemu, nepoštovanje, nepristojnost i slično. Naravno čast izuzetcima, mislim da je to stvar društva, povođenje, neznam ni sama, no to nije ni tema ovog posta između ostalog.
Zaključak... cjenit drage ljude koji me vole, cjenit njihovo mišljenje, onih koji me doista poznaju, cjenit ljepe komentare, a ono ružno poslat tamo od kud je i došlo.
Obogatiti svoj život :)
Svi mi uvijek kažu: " Kako ti se samo uvijek sve da", dečko kaže "Zašto me tjeras da idemo negdje stalno", tata mi kaže: "Daj se smiri malo, uvijek negdje letiš", i slično.
Zašto? Odgovor vam je u naslovu ljudi moji. Zato što želim sve znati, jer želim sve vidjeti, jer želim obogatit svoj život prekrasnim sjećanjima, smješnim događajima, cak i nekim riskantnim trenutcima, želim vidjeti puno toga diviti se svemu. Zar to nije bit života između ostalog? Pisala sam o tome u prijašnjem postu, kako ne razumijem bezvoljne ljude. I stvarno ne razumijem.
Možda oni mene ne razumiju, ali svejdno, ja imam neke svoje ciljeve, želje, motivaciju, imam života u sebi. Svi uživamo u prepričavanju uspomena, zar ne? Pa zašto ne stvoriti još mnogo takvih? :)
Putovanja, novi ljudi, šetnje, novi kafić, kazalište, kino, klizanje, koncert, mirisni štandovi sa hranom, kuća zelenog čaja (to je bilo lijepo iskustvo prvi put ući unutra), jazz bar u sesvetama (o tome ću u sljedećem postu)
Sve to i tome slično, pa čak i mudre izreke, razgovor s ljudima koji ti daju savijete, sve to određuje kakav će čovijek jednog dana biti, ono što nas izgrađuje po meni su uspomene, i svaka od njih ostavlja trag u nama. Bilo to na svjesnoj ili na nesvjesnoj razini.
To je moje mišljenje o svemu ovome, šta drugo napisati za kraj osim YOLO! :D
Kako živjeti skladno i bez puno briga? :)
Kada bih barem mogla doći u stanje sreće i takvom ostati. To bi bilo jednostavno savršeno, a ironija je u tome što svaki put iznova mislim da ce tako biti, kad sam sretna. Razmišljam da je to možda zato jer imam tek 18 godina, pa zbog tih hormona ili neznam ni sama čega, mjenjam u danu raspoloženje kao neka nadobudna klinka svoj facebook status, možda nešto vezano za te hormone, pitaj boga šta... Uglavnom, svako jutro probudim se i pomislim, "Da! Danas! Danas je moj dan kad mi nitko neče pomrsiti planove, danas ću biti odlično od jutra, dobro je krenulo! ^.^" - moć pozitivnog razmišljanja ftw, hell yea!
Naravno, od toga bude kita labudova, izađem iz sobe pa krene, zašto ne učiš, zakasnit ćeš na praksu, spavaš cjeli dan, jesi kaj jela, pa onda u školi još stresova, pa onda trči na vlak, na tramvaj, uuuuvijek nešto i naravno moj jutarnji plan padne u vodu, sve ode u p**du strininu, ako ne ovako kao što sam navela gore i slično onda se desi neka nepredviđena situacija ili s dečkom ili nečim totalno neočekivanim.
Sad razmišljam dali je svima tako? Ili se ja previše nerviram oko svega? Oko tih sitnica? Dali su ljudi oko mene živčani pa mene takvom naprave? Stalno pokušavam bit mentalno/duševno stabilna osoba, bez briga, koja živi u miru božjem, ali ponekad mi stvarno ne uspijeva, i to zbog raznih gluposti. Nije da imam nekih problema u životu, stvarno mi je dobro, imam sve što želim.
Mislim da je najveći i jedini problem koji imam to, da mi svi govore što da radim i da me to najviše smeta, makar to bilo i dobronamjerno, pa ljudi moji razumijem ja vas i vaše savjete, ali ponekad bi mi bilo lakše da jednostavno bude sve opuštenije, bez prigovaranja i neznam ni sama čega.
Baš gledam svoju šeficu (radim u kozmetičkom salonu), ona je uvijek tako mirna, izgleda kao da nema briga, staložena, uvijek je nasmijana i puna energije, pozitivna energija kao da isijava iz nje. I razmišljam kako bi ja htjela biti takva. Ima svoju neku rutinu koju obavlja s zadovoljstvom, radi u salonu, drži sate yoge i uživa u tome, potpuno se tome posvetila. To sam prepoznala kao jednu divnu stvar i često o tome razmišljam na način da bi i ja to htjela, ako ne sada možda jednog dana.
Očito ću ponovo po neznam koji put morati poraditi na sebi, na tome da se ne opterečujem svim glupostima toliko. To bih savjetovala svima, to je u biti i tema današnjeg posta. Živite kako vi želite, poslušajte druge, ali ipak nedajte se nervirati i bit cete hepi :) Ja cu do daljnjeg pokušati ovo napisano provesti u djelo, pa vam javim dal' funkcionira, ako uspije super, a ak ne je*iga. Onda se bacam na sprovođenje novih ideja u djelo.
Moje poimanje ljubavi :) <3
Tata mi je jednom rekao kako on definira ljubav, a to je otprilike ovako zvučalo: "Ljubav je ništa više nego produkt našeg ega" - na što sam ja ostala, onak.. "Kaj pričas ti"?! Nakon toga objasnio mi je kako smo svi mi ljudi od krvi i mesa i želimo sve imati za sebe, logično egoizam=sebičnost, želimo dobar auto, želimo dobar stan, plaću, tv, puno prijatelja, sve pa tako i ljubav. Ljubav kao osobu koja je tu, za nas, želimo imati nekoga.
Kada mi je to rekao bila sam nešto mlađa nego sada, i mislila sam da je to potpuno krivo, gledala sam na ljubav samo kao one proklete leptiriće u trbuhu, nisam razmišljala o vezi, povjerenju, ljubavi kao nekom uzajamnom odnosu općenito. Tada nisam ni shvaćala onu rečenicu koju ste sigurno već tokom života čuli: "Da bi volio nekog drugog prvo moraš zavoljeti sebe". A sad kad malo razmislim, ovo njegovo i ima i nema logike. Da pojasnim svoje mišljenje sada...
Smatram da voleći same sebe postajemo cijeli dugom i tijelom. Jer ako nismo cijeli, onda je na nekoj razini naša ljubav prema nekom drugom samo oblik privremene emocionalne utjehe, za naš ego / osjećaj samovrijednosti. To je u tom slučaju samo naša potreba. S druge strane, biti cijela osoba, koja voli sebe, to je već druga priča -tako se stvara ljubav koja je zaista dar koji se daje bez očekivanja ili potrebe da bude uzvraćena. I to je bit svega.
Kada bi imali dvoje ljudi, muškarca i ženu koji bi se povodili za time, radili zajedno na sebi, zajedno se prilagođavali, radili na svojoj vezi, osobno mislim da bi sve funkcioniralo sasvim savršeno, ovo bih mogla nazvati receptom za dobru vezu i mojim mišljenjem o svemu tome. :)
Životna inspiracija i kreativnost, odnosno nekreativnost na djelu ^.^
Ponekad mi stvarno nije jasno, zašto su pojedini ljudi oko mene toliko nemaštoviti, neinspirirani, bez ideja, ciljeva, opće zainteresiranosti za okolinu, druge ljude, sebe same i za sitnice koje su zapravo svuda oko njih i po meni najbitnije stvari na svijetu. Gledam neke osobe i imam osjećaj da na sebi nose sve probleme i brige ovoga svijeta. Ne primjećuju sve ono lijepo oko njih. Sve im je dosadno. Sve im je glupo.
Mislim da je za sve to kriv ovaj ubrzani način života, računala, tv, nitko više nema vremena za uživanje, uvijek je neka žurba, stres, svi su živčani, loše raspoloženi, smušeni, nemaju čak ni vremena ručati u miru. U toj mjeri da ni ne pronađu vremena za sebe, da bi na sebi poradili, a kud jos i za nekog drugoga.
Zar nebi bilo divno kada bi svatko za sebe dnevno odvojio barem sat-dva da uživa u onome što voli? Možda bi sve puno bolje funkcioniralo :) Kada bi sat dva npr. svirao neki instrument, slušao glazbu koju voli (smatram da je muzika najbolje sredstvo za punjenje energije), isto tako crtanje je nešto gdje se kreativnost najbolje može izraziti, ili neka sportska aktivnost, yoga, box, putovanja, kuhanje, odlazak u prirodu, duga šetnja... uopće nije važno, samo ako vas to ispunjava.
Možda bi ste trebali učiniti nešto lijepo za nekoga? to također dolazi u obzir, nema ljepše stvari od toga da nekoga usrećite, nekome stavite smajlija na lice, makar to bila neka najmanja sitnica i vi će te se osjećati puno bolje.
Ako sam nešto u životu naučila onda je to ono "sve se vraća" - i dobro i loše. Tako sam počela i razmišljati, uvijek pokušam nekoga uveseliti, pomoći mu, a ako mi se i ne vrati znam da sam napravila dobru stvar. I ono najbitnije, treba uživati u malim stvarima, pa makar to bila šetnja do škole ranom zorom na minus 10 sa toplom šalicom "coffie2go", cigaretom i dobrom muzikom.
Uvodna formalnost :)
Hrvatski jezik i njegovo korištenje nikad mi nije baš bila neka jača strana, možda zato što mi je od same riječi škola ili zadaćnica, padao mrak na oči. Unatoč svemu tome odlučila sam otvoriti blog. I možda ne baratam riječima dovoljno dobro, ali mislim da će mi dobro doći jedan, makar mali kompromis u životu, tako što ću odbaciti predrasude u vezi pisanja "sastavaka" - u ovom slučaju posta.
Tema? - ovaj prvi post u osnovi bas i nema određenu temu, tematika bi zapravo bila razlog zašto sam uopće počela pisati. Dakle... nije mi cilj da prikupim puno čitatelja, niti da postanem poznata blogopiskinja, a niti da pišem svoju autobiografiju, kao nekolicina ljudi koja otvara blog iz sličnih razloga.
Htjela bih ovo nazvati nekom vrstom "ispovijedi", jednostavno iznijeti svoja mišljenja o raznim stvarima, situacijama koje su me dirnule, začudile, impresionirale i o ljudima koji su me u dosta slučajeva potakli na razmišljanje, razveselili, inspirirali i dali mi neku nadu, njihovi citati su dobre teme :)
Kao zaključak cijelog ovog posta samo bi još jednom htjela napomenuti da ovo sve pišem kako bi negdje iznjiela svoja mišljenja, ilitiga olakšala dušu, a ako bilo tko pa makar to bilo i troje ljudi, prepozna kao zanimljivo i pametno, dižem im spomenik ^.^ i bit ce mi jako drago.
Oznake: PRVI POST
